INTERVJU LUKA PIŠKOREC

14. srpnja 2015.
Kolumne, Predavanja, Vijesti

Luka Piškorec je mladi arhitekt iz Bjelovara koji trenutno radi kao asistent na ETH Zurich-u gdje će od rujna voditi novi post-diplomski program MAS in Architecture and Digital Fabrication. O svome djelovanju, održao je predavanje na temu “Mašinskih utopija” u Društvu arhitekata u Rijeci.

1. Luka, završio si preddiplomski studij Arhitekture i urbanizma u Zagreb. Kako to da si se odlučio na nastavak obrazovanja u Zürichu?

Otišao sam u Zürich prije šest godina, tik prije financijske krize. U to vrijeme puno kolega me je pitalo zašto uopće idem, da je sad savršeno vrijeme za biti arhitekt u Hrvatskoj. Ipak, htio sam otići i vidjeti kako se stvari rade vani. Nakon obavljene prakse u jednom švicarskom arhitektonskom uredu, primljen sam na master studij na ETH, njemački sam počeo intenzivno učiti već i nešto prije (tada su mi rekli da je nemoguće doseći C1 razinu u manje od dvije godine, a meni je trebala za godinu dana, pa sam u nedostatku brzog tečaja prionuo na učenje sam) tako da sam svoj master studij nastavio tamo. Već u prvom semestru sam imao sreću da se povežem sa profesorima Gramaziom i Kohlerom koji su tada bili mladi profesori na šestogodišnjem ugovoru, punu profesuru su dobili tek za dvije godine nakon međunarodnog natječaja, ali već tada su radili stvari koje su bile unikatne u svijetu. Tako da sam i nakon svoje diplome radio jednu radionicu kod njih i očito im ostao u dobrom sjećanju jer su mi nakon toga ponudili da vodim taj isti kurs na kojem sam do tada bio student. Od tada surađujemo jako dobro, zadnje četiri godine sam vodio i podučavao grupe studenata, moram reći da sam se jako zabavljao s njima. Ovdje na ETH-u vođenje kursa podrazumijeva i spregu sa trenutnim znanstvenim i istraživačkim projektima koje radimo na profesuri, tako da uloga nije samo didaktička. Na neki način, nema plana i programa, mi smo izborni kolegij i možemo predavati što god smatramo da je relevantno za studente. Ako nam studenti ne bi dolazili, uprava bi počela postavljati pitanja, ali srećom za sada još uvijek dolaze, i to sve više i više. Ovdje je cijeli master studij kurikularan, što znači da su svi predmeti zapravo izborni. Na kraju se može dogoditi da dva studenta završe isti studij, a da nisu imali (skoro) ni jedan isti kolegij na masteru. To bi negdje drugdje možda bilo nezamislivo, ali zato mi dobivamo izuzetne studente. Sada pokušavamo započeti jedan post-diplomski program, to je ipak drugi par rukava, tako da se sada bavim time.

2. Možeš li nam pobliže opisati čime se točno baviš?

Zadnje četiri godine sam radio kao asistent na Chair for Architecture and Digital Fabrication i vodio kolegij sa studentima koji se bavi novim tehnikama produkcije i njihovoj primjeni u arhitekturi. Od rujna pokrećemo novi post-diplomski jednogodišnji program pod nazivom Master of Advanced Studies in Architecture and Digital Fabrication koji se bavi sličnim temama, ali sa još većim naglaskom na primjenu u praksi. Konkretno, koristimo standardne industrijske robotske ruke za gradnju objekata, tehnika koja se već desetljećima koristi u primjerice auto-industriji, ali je poprilično nova u građevinskoj industriji. Trenutno nema puno arhitekata koji su upoznati sa ovim tehnikama pa smo mi preuzeli ulogu obrazovanja mladih ETH-ovih studenata u tim tehnologijama, čime se nadamo da će na taj način ove tehnike što prije prijeći u praksu. Ukratko, jednu trećinu vremena programiram robote, drugu trećinu podučavam studente kako da rade isto, a ostatak vremena pokušavam sa kolegama razviti posve nove pristupe u korištenju tih istih tehnologija. Radimo sa svim arhitektonski relevantnim materijalima, opekom, drvom, betonom, metalom itd. Od nedavno smo se počeli i intenzivnije baviti 3D printanjem te letećim robotima, tzv. dronovima, koje koristimo u gradnji privremenih vlačnih konstrukcija kao što su mostovi. Radna atmosfera je vrlo dinamična, trenutno nas je oko 20 istraživača na profesuri, tu se još ubraja i oko 15 master te 18 post-master studenata koji dolaze na jesen.

3. Koliko su ove teme prisutne na drugim fakultetima u svijetu i surađujete li s nekima?

Tema digitalne fabrikacije kod arhitekata postoji već neko vrijeme, ali mi smo prvi koji smo počeli koristiti robotsku aditivnu fabrikaciju primjenjivu na arhitektonsko mjerilo 2005. godine. Od tada se slične tehnike koriste i u drugim školama, što je vrlo lako vidjeti po nabavci industrijskih robotskih ruka u školama kao što su GSD na Harvardu, MIT-u, IAAC u Barceloni, Bartlett i AA u Londonu, ICD u Stuttgartu itd. Primjerice zanimljivo je da samo u Austriji postoje tri škole u kojima studenti imaju prilike raditi sa malim robotskim rukama, Innsbruck, Graz i Beč, od kojih je Innsbruck najjače pristupio toj temi. U svrhu organiziranja konferencije FABRICATE 2014 napravili smo popis svih škola arhitekture koje posjeduju takvu “robotsku” infrastrukturu, broj je bio negdje oko 30 u cijelom svijetu. Do danas se je taj broj još povećao, primjerice nedavno sam održao predavanje u pariškoj École nationale supérieure des Beaux-Arts, gdje su me prije predavanja proveli kroz školu i na moje iznenađenje pokazali jednu malu robotsku ruku s kojom rade dva-tri master studenta. Ali za ostvarivanje stalne suradnje potreban je interes sa obje strane i spremnost na ulaganje, to najčešće izostane. Trenutno jedino aktivno surađujemo sa jednom velikom američkom školom, nažalost na (još uvijek) tajnom projektu koji će biti izložen na jesen u Chicagu, te sa istraživačima sa Aarhus School of Architecture. Dobru razmjenu znanja i istraživača imamo i sa Institute for Computational Design (ICD) u Stuttgartu te sa Herzog & de Meuron uredom u Baselu koji imaju čak cijeli odjel koji se bavi razvojem i primjenom tehnika digitalne fabrikacije u njihovim projektima.

4. Možeš li mi nešto reći o inicijalnome procesu? Tko odlučuje, postavlja koncepte i na koji način dolazite do ideja, jesu li one potaknute trendovima u svijetu?

Naša profesura postavlja višegodišnji istraživački plan koji uzima u obzir trenutne istraživačke projekte, moguće buduće suradnje, sinergije i istraživačke pravce. DFAB institut je primjerice osnovan upravo da bi ostvario sinergiju između raznih grupa koje se bave digitalnom fabrikacijom primijenjenoj na arhitekturu. Ta strategija se postavlja od strane naših profesora i viših znanstvenih suradnika, ali se direktno koriste saznanja koja su nastala na najnižoj razini, od samih istraživača pa čak i od studenata. Većina projekata počinje kao preliminarna studija koju radi mladi istraživač, ponekad i netko od naših studenata, te se ta studija koristi za dobivanje sredstava za projekt. Neki projekti ne uspiju iskomunicirati važnost za dobivanje sredstava, a neki su jednostavno još previše ispred svog vremena, kao primjerice već prije spomenuti Remote Material Deposition. Što se tiče trendova, pokušavamo ih više postavljati sami nego pratiti, tako recimo dugo nismo radili ništa u domeni 3D printanja. 3D printanje je tehnologija koja je jako privlačna arhitektima, doduše do nedavno nije bila primjenjiva na arhitektonsko mjerilo. To je greška koju su mnogi arhitekti napravili, postali zaluđeni nečime što nije relevantno za njihovu profesiju. Ali prije koju godinu smo uspjeli razviti tehniku prostornog 3D printanja i primijenili je na mesh mould, tehniku lijevanja betona razvijenu u Australiji. Sada je to jedan od naših najobećavajućih projekata iz kojeg su se već izrodila tri druga istraživačka projekta. Dakle, preliminarnu studiju smo uspjeli razviti u doktorski projekt iz kojeg će u bliskoj budućnosti proizaći dvije nove istraživačke pozicije, vjerojatno isto doktorati čije rezultate ćemo predstavljati na izložbama i konferencijama. To je jedna održiva strategija za budućnost koja se bazira na tri osnovne ideje: aditivne tehnologije (suprotno od substrativnih tehnologija, dakle lasersko i CNC rezanje, što su tehnologije prvotno razvijene za posve druge industrije), korištenje univerzalnih “mašina” (industrijske robotske ruke se koriste u auto-industriji već više od 30 godina, ali u tu grupu npr. spadaju i leteći quadrokopteri) te koncentriranje na građevinske materijale (zbog toga smo dosta kasno ušli u područje 3D printanja koje na početku nije podržavalo arhitektonske materijale ni mjerilo).

5. Kakve su relacije i poveznice između vaših projekata i struke? Koristi li struka vaše projekte u praksi?

Do sada smo imali tek manji broj projekata koji su završili kao prava, permanentna arhitektura. Moram napomenuti da je jedan veliki dio projekata, pogotovo onaj rađen sa studentima, bio privremenog karaktera i ti paviljoni i elementi više ne postoje. Ipak, možda najpoznatiji je fasada za Gantenbein vinariju u Švicarskoj gdje je svaka opeka postavljena pod specifičnim kutom kako bi preko igre svjetla i sjene na fasadi tvorila koherentnu sliku. Ako je arhitektura igra svjetla i sjene (s čime se osobno uopće ne slažem) onda je ovo najdoslovnija interpretacija te ideje. Planiramo u skoroj budućnosti sa novim MAS studentima raditi na pravim arhitektonskim realizacijama, uključujući i NEST projekt za Švicarski Institut za Materijale i Tehnologiju (EMPA). U tome će nam sigurno pomoći i novi Robotic Research Facility koji se upravo gradi i otvara iduće godine u jesen, on nam po prvi puta daje mogućnost da mnoge tehnologije koje razvijamo primijenimo u većem mjerilu.

6. Gdje ste do sada sve izlagali?

U zadnjih 10 godina izlagali smo po cijelom svijetu, u New Yorku sa instalacijom Pike Loop, na venecijanskom Biennaleu sa Structural Oscillations, u Orleansu sa Flight Assembled Architecture, u St. Gallenu sa Remote Material Deposition, u Londonu za vrijeme FABRICATE konferencije itd. Meni osobno najdraža je ona ove godine u Parizu u Palais de Tokyo sa instalacijom Iridescent Print na kojoj smo kolega Andreas Thoma i ja radili u vrlo kratkom roku od samo dva i pol mjeseca. Uzevši u obzir da je samo produkcijska faza u Zürichu trajala puna četiri tjedna i to 24 sata na dan, bili smo jako sretni da smo uspjeli uopće išta izložiti. Tako se to dogodi, nekad je želja za izlaganjem vrlo jaka usprkos kratkom vremenu za izvedbu pa onda svi moramo raditi prekovremeno. Ove godine u jesen ćemo izlagati i na Chicago Architecture Biennial, ovo će biti atipično zaposlena godina za nas.

7. Na kojim si projektima ili/i istraživanjima najviše volio raditi i koje bi izdvojio kao najuspješnije?

Puno je projekata koji su mi dragi, u svakome po nešto. Tri semestra sam vodio Spatial Aggregations seriju projekata i upoznao puno fenomenalnih studenata, nekima od njih sam predavao i za vrijeme svojeg prvog semestra The Fragile Structure i do danas smo ostali dobri prijatelji. Bilo je očito nešto što nas je privuklo i na osobnoj i na profesionalnoj razini, jedan od njih je sada nastavio voditi isti taj kolegij dok sam ja prešao na novi MAS program, jedan radi doktorat kod nas, drugi od jeseni počinje voditi MAS Landscape Design program na ETH-u. Osim toga, jedan od najdražih projekata mi je projekt Remote Material Deposition koji je započeo Sebastian Ernst, a ja sam mu se pridružio zajedno sa studentima na izgradnji završne instalacije. To je bio tehnološki vrlo zahtjevan projekt, da li je moguće graditi arhitekturu preko precizno ispaljenih balističkih projektila? Naravno, koristili smo malu robotsku ruku koja je mogla precizno “nišaniti”, jedan pneumatski cilindar te jednu 3D kameru kako bismo znali kako izgleda to što je već izgrađeno i kako da reagiramo na to preko parametarskog modela. I dan danas nam arhitekti izvana znaju doći i pitati nas za taj projekt jer im dok gledaju snimke na internetu izgleda kao znanstvena fantastika. I nama se je činio tako, sve dok ga nismo napokon izgradili. Nažalost, projekt nije mogao dobiti dugotrajno financiranje mada smo u samo godinu dana uspjeli dokazati da tehnika projektilnog 3D printanja funkcionira, čak smo i izgradili instalaciju od 30 tona materijala u Sitterwerku u St. Gallenu, ali Švicarci su ovaj puta bili dosta kratkovidni, glavna zamjerka je bila da se ne vidi direktna primjena. Ipak, tehnologija je tu i postajat će još samo bolja, siguran sam da će se projekt nastaviti u idućih pet do deset godina. Samo se nadam da ćemo mi biti ti koji će ga nastaviti.

8. Da li možeš povući neku usporedbu između fakulteta/studenata u Zagrebu i u Zürichu?

Teško je raditi generalizacije, prvenstveno jer sam na jednom fakultetu bio samo student, a na drugom sam bio i student i asistent. Ali ono što mogu reći je da je škola u Zürichu vođena po švicarskim principima demokracije. Dekani se biraju na dvije godine, ali mandat traje čak šest, prve dvije si dekan u dolasku, pa druge dvije trenutni dekan, pa ostale dvije dekan u odlasku. Svo troje donose odluke zajedno i na taj način se postiže kultura kontinuiteta. Na isti način funkcionira i njihov studentski časopis koji zbog toga ima desetljetni kontinuitet. Prema studentima se mora odnositi sa poštovanjem, a za odluku o isključivanju studenta sa kursa se konzultira sa drugim studentima i kolegama, to nikako nije odluka koju netko donosi sam. Ovo nije nužno najefikasniji način donošenja odluka, ali na kraju najpošteniji. Mi imamo studente koji i rade za nas pa su nam oni praktički kolege što otvara mogućnost za buduće stalno zaposlenje. Ali taj odnos je recipročan, mi garantiramo studentima dobru pripremu kolegija, dostatne materijale i jasne informacije, a oni nama držanje zadanih rokova i kvalitetu radova. Ovdje se jako velika pažnja posvećuje kvaliteti, svi studenti imaju zadanu razinu koje se moraju držati. U Hrvatskoj je kvaliteta često iznenađenje, a ovdje planirana instanca studentskog rada. Ali ETH-ovi studenti su jako dobri, moguće je tražiti skoro bilo što od njih i to će ispuniti. To je ta protestantska radna etika pretpostavljam. Meni se je kao studentu tamo bilo jako teško istaknuti u bilo čemu, prosjek kvalitete je jednostavno jako visok, a opet vlada kultura minimalizma. Nacrti skoro nemaju layout, bitan je sam crtež koji dobiva počasno mjesto na praznom papiru, zajedno sa kratkom crticom koja opisuje tip pogleda i mjerilo. To je jedan tip suzdržanosti iz kojeg već godinama učim i kojem profesionalno težim.

9. Jesu li se tvoji studenti ranije susretali s programiranjem?

Većina naših studenata se nikad nije susrela sa programiranjem prije nego su došli do nas. Kroz godine se je pokazalo da trend teži prema studentima koji postaju više korisnici radije nego kreatori alata, što znači da manje programiraju, a više koriste već gotove alate, plug-inove, appove itd. Problem leži i u školama arhitekture na kojima se sve više i više predaju upravo takvi, nazvat ću ih korisnički alati, radije nego da se uči studente kako da koriste računala na način na koji su prvotno zamišljena, kao “Turingove mašine” koje je moguće programirati da riješe bilo koji računski problem. Važno je napomenuti da se ovime ni na koji način ne umanjuje uloga arhitekta koji ostaje kao prvi i zadnji evaluator i kreator rješenja. Činjenica je da se posao arhitekta sastoji manje od projektiranja, a više od stotine drugih zadataka koji su bitni, ali ne naročito zanimljivi i oduzimaju puno vremena arhitektu koji bi to vrijeme mogao upotrijebiti za pametnije stvari. Sjetite se prijašnje uloge “crtača” (draftsman) u arhitektonskim uredima čija je jedina zadaća bila iscrtavanje bezbroj nacrta. Danas ta profesija više ne postoji, zamijenila su je računala, ali arhitekt je još uvijek tu i vjerojatno je sretniji jer ne mora više ručno iscrtavati veliki broj stvari koje su ionako već definirane od strane nekog drugog. To je ono što učimo naše studente, da riješe mukotrpne, ali u osnovi jednostavne probleme na brzi i pametan način, a sve da bi im ostalo više vremena za projektiranje. Zajedno sa studentima prakticiramo možda malo ekstremnu verziju te paradigme, naime za većinu projekata ne crtamo ni nacrte već ih generiramo direktno iz skripte koja ujedno generira i uputstva za fabrikaciju, u osnovi radimo na operativnom holističkom modelu arhitektonskog djela koje osim svoje geometrije sadrži informacije i za vlastitu izgradnju

10. Na jesen pokrećeš MAS (Master of Advanced Studies) program. Možeš li nam reći nešto više o tome, koliko će studenata u njemu sudjelovati, koliko će trajati te na koje će se načine realizirati?

Otvaramo novi post-diplomski specijalistički program koji traje jednu godinu i namijenjen je studentima i mladim arhitektima koji se žele usavršavati u području digitalne fabrikacije. Program je organiziran u sklopu ETH-ovog Centra za Kontinuirano Obrazovanje i voditi će ga naša profesura (Gramazio Kohler Research) i novo osnovani institut DFAB (dfab.ch) koji uz nas uključuje još deset drugih istraživačkih grupa, od građevinskih inženjera, do robotičara, računarskih znanstvenika i istraživača na području novih materijala i održivosti, te naravno nas arhitekata. Program je ujedno i način transfera raznih tehnologija koje razvijamo u građevinski sektor, tzv. technology transfer, koji je u Švicarskoj jako svjesno i sistematski provođen. Primit ćemo između 15 i 18 studenata, upravo završavamo odabir kandidata, koji će imati priliku sa nama razvijati i primijeniti razne tehnike robotske fabrikacije. Trenutni kandidati dolaze iz cijelog svijeta, a učit ćemo ih programiranje u nekoliko različitih jezika, osnove robotike i elektronike, parametarsko modeliranje te konstruktivne tehnike rada u drvu. Svo ovo znanje će imati priliku primijeniti u izgradnji finalnog arhitektonskog projekta koji je planiran za iduće ljeto. Imamo velikodušnu financijsku i infrastrukturnu potporu ETH-a i DFAB-a i puno ulažemo u uspjeh tog programa. Rezultate ćemo vidjeti nadamo se već iduće godine.

11. U Motovunu se od 13 – 23. kolovoza održava ljetna škola arhitekture pod nazivom “City as a monument”, a ti si jedan od glavnih organizatora. Da li je tema usko vezana za tvoje područje djelatnosti, ili je riječ o nečemu sasvim drugačijem?

Sa kolegama iz Švicarske i Hrvatske osnovali smo Architecture Unit, grupu koja se primarno bavi edukacijom arhitekata kroz sistem britanskih unit-a. To je oblik edukacije skoro nepoznat na kontinentu (ovdje koristim kontinent u smislu u kojem se koristi u Britaniji), koji je često van-akademski i gdje mladi arhitekti i profesionalci educiraju druge mlade arhitekte ili studente. Mi ne smatramo da bi obrazovanje arhitekata trebalo biti odvojeno od akademskih institucija, ali ono je u mnogim zemljama trenutno ekskluzivno vezano za njih pa mi ovime pokušavamo ponuditi jednu alternativu. To je ona veća ideja, ali konkretno se rad Architecture Unit-a odvija preko radionica. Prošle godine smo održali Zagreb Rooms radionicu čiji radovi su bili izloženi 11.06. u Francuskom Paviljonu u Zagrebu. Za ovaj kolovoz smo upravo primili oko 35 studenata iz cijelog svijeta te dovodimo 15 tutora plus nekoliko gostiju, a skupili smo i dovoljno sredstava da možemo komotno pokriti barem dio troškova za tih 50 ljudi. I jedna i druga radionica se bave crtežom kao osnovnim izražajnim sredstvom arhitekta i promišljaju urbani prostor te arhitekturu koja ga čini kroz niz observacijskih scenarija. Osnovno što želimo naučiti studente je da počnu gledati prostor kroz koji prolaze manje kao poligon za projektiranje novih projekata, a više kao fizički prostor koji je nastao slojevito kroz mnoge utjecaje kroz vrijeme i kao takvi imaju skriveni potencijal koji je jako lako uništiti kroz nepažnju i nerazumijevanje. Bitno je prvo promatrati i razumjeti, a tek onda djelovati. Iz ovog razloga smo prošle godine odabrali lokacije u Zagrebu koje su na neki način zanemarene u arhitektonskom diskursu, nastalim između projektiranih cjelina, ali itekako prezentnih u urbanom tkivu, dok su neke projektirane, ali zbog povijesnih prilika više nisu dio diskursa. Pokušali smo dati ovim prostorima jedno novo tumačenje koje može potaknuti da se o njima raspravlja na relevantnom i suvremenom nivou. A inače smo baš ove godine otvorili i prostor u Zürichu u kojem grupa radi i na arhitektonskim projektima, sad se još polako uhodavamo. Mimo toga počeo sam objavljivati svoje skice iz velikog broja notesa koje sam skupio u zadnjih osam ili tako godina, jedan od načina za promoviranje open source dizajna. Blog se zove Notes from the Book of Sand, naslov je referenca na Borgesovu fantasičnu priču o knjizi sa beskonačnim brojem stranica, što je ujedno i jedina njegova priča za koju je tvrdio da je zapravo istinita i da se ta knjiga sada nalazi u Nacionalnoj Biblioteci u Buenos Airesu čiji je direktor bio svojedobno. Blog je sličan po tome da se već sada gore nalazi dvije tisuće stranica koje redovito nadopunjavam kako crteži dolaze.

12. Što bi za kraj poručio hrvatskim studentima?

Želio bih ih potaknuti da se što aktivnije uključe u internacionalni diskurs u arhitekturi, bilo kroz studiranje vani, bilo kroz sudjelovanje u radionicama, bilo kroz vlastiti profesionalni rad. Tako se mogu baviti arhitekturom na relevantni način. Osobni kontakti su najbitniji, tako se ostvaruju sve prilike, a radionice su najbolji način za ostvarivanje tog kontakta. Kod nas se to zove “veza”, vani se to zove preporuka. “Veza” je samo ako vas netko zapošljava u državnoj firmi, a ni jedan privatnik vas neće zaposliti ili zadržati ako niste dobri jer tako samo štetite njemu samome. A najbolja preporuka koju možete dobiti od nekoga je kad se netko osobno založi za vas, a taj netko vas mora znati osobno da bi to funkcioniralo. I stalno radite na sebi, to je na kraju najbitniji kapital koji nosite sa sobom, i onaj po kojem će vas svi evaluirati. Primjerice, od studenata koji su se prijavljivali na našu radionicu u Motovunu smo tražili samo da nam pošalju pet grafičkih priloga, jedan nacrt, jedan crtež, jedan model, jednu fotografiju i slično. Pokušali smo staviti naglasak na kvalitetu radije nego na kvantitetu, to je ono što je bitno i što pokušavamo učiti studente. Studenti sa najboljih svjetskih sveučilišta (Harvard GSD, Cambridge, ETH…) su odmah prokužili šta tražimo i poslali fenomenalne priloge, dok su se naši hrvatski studenti malo pomučili. Želimo to promijeniti i staviti ih sve na istu razinu, što nije tako teško kako se na prvi pogled čini.