EPK – dobra prilika za generalno pospremanje u kulturi

Pula, Rijeka, Zadar, Split, Dubrovnik, Osijek, Đakovo, Varaždin, Zagreb – jedan od ovih hrvatskih gradova ponijet će titulu Europske prijestolnice kulture 2020. i tijekom cijele te godine u njemu će se održavati različite kulturne manifestacije i umjetničke priredbe, a sve u cilju da se pomoću kulture pokrene i druge resurse, a ne samo da se pokazuje postojeće stanje. Natječaj Ministarstva kulture, otvoren prošle godine u lipnju, traje do 17. travnja i početkom lipnja ove godine znat će se koji su kandidati ušli u uži izbor. Odabrane gradove potom će posjetiti europski stručnjaci, a objava pobjednika očekuje se početkom 2016. godine.

Inicijativu i naslov Europske prijestolnice kulture, koji će 2020. uz jedan hrvatski ponijeti i jedan grad iz Irske, smatra se jednim od najuspješnijih pothvata u europskoj suvremenoj kulturnoj povijesti. Pokrenut je 1985. godine na poticaj Meline Mercouri, tadašnje grčke ministrice kulture, a čast prvog Europskog grada kulture pripala je te godine Ateni. Od 2011. titulu se dodjeljuje svake godine po jednom gradu u dvije države Europske unije i dosad je tu titulu ponijelo 40 europskih gradova, između ostalih, Liverpool, Genova, Glasgow, Dublin, Krakow, Porto, Amsterdam, Berlin, Pariz, Madrid, Graz, Stockholm, Dublin, Graz, Lille, Patras, Pečuh, Essen, Košice, Marseille.

Budžeti EPK variraju između 12 i 120 milijuna eura jer financirati treba ne samo programske sadržaje, nego i realizirati izgradnju planiranih projekata. Ovogodišnja Europska prijestolnica kulture su belgijski Mons (čiji je EPK proračun težak oko 70 milijuna eura) i češki Plzen (njegov EPK proračun iznosi oko 22 milijuna eura), koji na jedan uloženi euro (uglavnom iz javnih izvora) očekuju pet eura. Kad se iznosi proračuna usporede s hrvatskim kulturnim proračunom, mnogi će reći da cijela priča čak djeluje „zastrašujuće“ u financijskom aspektu s obzirom na to koliko se u Hrvatskoj izdvaja za kulturu, a strahuju i od troškova koji bi mogli ostati u nasljeđe. Nisu rijetki oni kojima će pamet u sjećanje dozvati, iako se radi o drugačijem primjeru, rukometne dvorane. Međutim, nije ovdje riječ samo o opipljivoj materijalnoj koristi, jer kultura i umjetnost, a to se sve više zaboravlja, imaju vrijednost koja se ne mjeri novcem.

Upravo s obzirom na situaciju u Hrvatskoj po pitanju kulture, ali i izazova vezanih uz financijska sredstva, a povodom kandidature hrvatskih gradova za EPK, razgovarali smo s nekoliko aktivnih sudionika kulturnog i društvenog života. Mišljenja su podijeljena – nekima je EPK nepotrebna avantura koja samo nudi novu priliku za lov u mutnom, a drugi smatraju da je u ovom slučaju, vjerovali ili ne, nemoguće ispasti gubitnik jer je to barem prilika za sređivanje stanja. Prvima je, doduše, cijela priča toliko čudna da o njoj čak ne žele ni službeno govoriti i samo će reći kako im je suludo da se itko u ovoj zemlji natječe za poziciju Europske prijestolnice kulture, osim možda Rijeke, ili da je pak riječ o natjecanju za Prijestolnicu nekulture. Glavna bojazan je da je opet riječ o novcu, a ne o kulturi, odnosno prilici da se prikopčamo na neke fondove, pokupimo lovu i podijelimo to s „kumovima“ iako to, ističu, ne znači i da neki vrijedni i pametni ljudi neće sudjelovati u pripremi EPK projekta.

epk 1

Da „u natječaju za odabir Europske prijestolnice kulture nema gubitnika, već naprotiv“, sigurna je dizajnerica Ira Payer, poznata promotorica hrvatskog dizajna: „U pripremu same kandidature ne investiraju se velika sredstva, a cijeli proces neminovno će rezultirati dugoročnim kulturnim strategijama, dokumentima koje većina hrvatskih gradova dosad nije uopće imala, a sad će ih dobiti budući da su preduvjet sudjelovanja. Sama kandidatura je poticaj za aktivaciju brojnih kolaborativnih projekata, umrežavanje institucija i sektora, organizaciju programa koji mapiraju i strateški promišljaju kulturne resurse pojedinog grada i općenito rade u smjeru profesionalizacije kulturnog sektora. U svakom slučaju, važno je da sudjeluju i oni gradovi za koje se možda čini da imaju manje šanse za pobjedu ili čak da je nemaju uopće, jer će u cijelom procesu neupitno profitirati. Strateško planiranje kulturnog razvitka gradova je krucijalno i ovo je svima njima idealan poticaj da se time pozabave.“

Da bi gradovi postali EPK, moraju ispuniti šest kategorija kriterija. Naime, moraju davati doprinos dugoročnoj strategiji, imati europsku dimenziju, kulturne i umjetničke sadržaje, sposobnost provedbe te doseg i upravljanje. Te će kriterije procjenjivati povjerenstvo sastavljeno od 12 neovisnih stručnjaka, od kojih 10 imenuju europske institucije i tijela, a dva Ministarstvo kulture temeljem otvorenog poziva. Ocjenjivat će se, među ostalim, dugoročna kulturna strategija grada, odnosno, ima li grad koji se kandidira strategiju koja uključuje inicijativu EPK i planove podupiranja kulturnih aktivnosti i nakon 2020., uključuju li ti planovi razvoj dugoročne povezanosti kulturnog, gospodarskog, društvenog i kreativnog sektora te kakav učinak tog naslova pojedini grad predviđa na dugoročni kulturni, društveni, gospodarski i urbani razvoj. Osobito je važna i uključenost građana te civilnog društva u pripremu prijave i provedbu inicijative, kao i povezivanje s lokalnim te drugim europskim dionicima.

Goran Sergej Pristaš, dramaturg i izvanredni profesor na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu te suosnivač i član BADco. kolektiva za izvedbene umjetnosti, ističe da su „zahtjevi projekta vrlo kompleksni u smislu kulturnih strategija, kontinuiteta suradnji i rješavanja kritičnih problema kulture. Utoliko dobra interpretacija projekta kao alatke, a ne samo reprezentacije može pomoći temeljnom uređenju prilika u umjetničkoj i kulturnoj produkciji. Također, EPK može stvoriti pozitivno ozračje oko umjetnosti i kulture u širem društvenom okolišu, što je svim našim gradovima nužna potreba. Mane, također, mogu proizaći iz interpretacije. Ukoliko će se gradovi zatvoriti u svoje palanačke okvire i identitete zamišljajući sebe objektom europske želje, onda se umjetnici mogu polako početi iseljavati iz njih jer će cvjetati jedino novi muzeji, top down projekti i privatizacija kulture kroz kulturne industrije. Onda je to najčešće slijevanje javnih sredstava u privatne džepove.“

S obzirom na navedeno, kandidatura nekih od hrvatskih gradova čini se vrlo labavom. Dok se Dubrovnik muči s prijevremenim izborima zbog neusvojenog proračuna, strategijom kulturnog razvoja mogu se pohvaliti Rijeka, Pula, Osijek i Varaždin. Đakovo je svoju uputilo u javnu raspravu prije koji dan, splitska je zapela u gradskoj Službi za kulturu, sa Zadrom je situacija u zrakopraznom prostoru, a Zagreb bi svoju konačno trebao imati spremnu za izglasavanje na sljedećoj sjednici Gradske skupštine. Kandidatura Zagreba, doduše, izazvala je mnoge upitnike jer se, između ostalog, dogodila pred sam kraj dok su drugi prilično odmakli u svojim prijavama, a postavilo se i pitanje čemu Zagreb kada kandidatura, iako nije zabranjena (prošle godine je bila Riga, nedavno je bio Tallin), uglavnom nije za glavne gradove.

epk rijeka

No, „zašto Grad Zagreb, uza sva rezanja budžeta za kulturu obrazložena posljedicom recesije, sad investira milijun kuna u ‘vanjske usluge’ izrade prijedloga za kandidaturu Zagreba kao europske prijestolnice kulture? Usporedbe radi, 1,5 milijuna kuna iznosi budžet za čitav sektor inovativnih umjetničkih kulturnih praksi. Treba li se Zagreb uopće kandidirati? Nema rasprave o tome je li kandidatura vrijedna tog iznosa“, kazala je nedavno u intervjuu za Novosti Emina Višnić, ravnateljica Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, a prilikom prošlotjednog predstavljanja kandidature Zagreba za EPK u kinu Europa istaknula je kako se „nada da ovo neće umjesto EPK (Europske prijestolnice kulture) biti EPPK (Ekonomska propagand(n)a prijestolnica kulture)“.
„Želim u početku dati povjerenje ljudima koji su se prihvatili projekta. Što se tiče analiza i podatkovno-brojčanih stvari, ne vidim da brojke o posjetiteljima, prodaji ručkova, parkinga i slične stvari govore mnogo o kulturi u kojoj, prije svega, trebamo govoriti o narativima i iskustvima te otvoriti komunikacijske platforme, što je i moje ključno očekivanje od ovog procesa. Obećana je participativnost i očekujem da se nakon predaje aplikacije počnu vidjeti makar male natruheprograma i razvoj suradnji prema 2020. Nadam se da će ovaj projekt posvetiti pažnju i umjetničkom sadržaju uz socijalno uključivanje te doista doprinijeti inovacijama u kulturi u Gradu Zagrebu na razini upravljanja ukupnim sustavom u ovom gradu. A ujedno i stvoriti platformu za otvoreni razgovor o temeljnim kulturno-političkim pitanjima kojega nema već godinama“, naglasila je Višnić prilikom predstavljanja kandidature Zagreba za EPK.

Pristaš podsjeća da Zagreb ima sjajnu kulturnu scenu kakvu bi poželjelo puno drugih europskih gradova: „Ukoliko Grad Zagreb samo povjeruje u stvarnost u kojoj živi i uključi sve aktere u partnerstvo, ima i suviška potencijala za takav projekt jer ovdje postoji kontinuitet samoorganizacije, suradnje i brige za kulturni razvoj, intersektorsku suradnju, socio-kulturne projekte, što su sve kriteriji za EPK.“

„Taj projekt mora koristiti svima koji se žele baviti kulturom i umjetnošću – od korisnika kulturnih centara i kvartovskih knjižnica do vrhunskih umjetnika koji djeluju u institucijama ili izvan njih. Mislim da treba tražiti razloga optimizmu takvog projekta i koristiti ga kao alatku, pa i po cijenu da se ne dobije projekt.Ako ništa drugo, bit će to dobar reality checka brojni gradovi koji nisu postali EPK znali su kako iskoristiti pripremljene strategije i stečene uvide“, upozorava Pristaš i zaključuje: „EPK će najviše pomoći onom gradu koji je u stanju najbolje procijeniti svoje nedostatke i kroz dobro postavljanje problema učiniti ih prednošću. Cilj je da grad zavole njegovi građani, a ne samo europski političari i turisti. A grad je ipak puno više od tople vode i šoping centara.“

Andreja Žapčić

* prenosimo s portala pogledaj.to



Ostavi komentar