skip to Main Content

Riječki Neboderi i Igor Emili

Piše: Idis Turato

Prve asocijacije koja vas veže uz sliku Rijeke su zasigurno luka i neboderi. Luka i njezina infrastruktura sa željeznicom i pratećom industrijom bila je osnovni generator urbanog razvoja grada. Ubrzani priliv novih radnika i stanovništva sa svih strana bivše države koji su se zapošljavali u ovom mladom i brzo nastalom gradu sredinom 20-og stoljeća uvjetovao je potrebu primjene efikasne arhitektonske tipologije stambenog nebodera kao kvalitetanog i ekonomičanog odgovora za udomljavanje novih stanovnika Rijeke.

Neboder, kirurški precizno položen na malu površinu nagnute topografije parcele i pogled sa orjentacijom stanova nebodera na more i Kvarnerski zaljev postati će osnovni funkcionalni i konceptualni parametri u definiranju danas prepoznatljivog i inspirativanog elementa gradske siluete.

Rijeka i razvoj njezinih nebodera vezani su uz početak dvadesetog stoljeća kada je Rijeka podijeljena na dva grada, te kada je njezinim centrom i kanjonom rijeke prolazila granica dviju država, Italije i Kraljevine Jugoslavije. Kompeticija i poticajno urbano takmičenje dva grada rezultira i natjecanjem u izgradnji sakralnih građevina sa visokim tornjevima i prvim visokim neboderima u centru grada.

Na strani Italije arhitekt Nordio 1939. godine izvodi Riječki Neboder kojeg postavlja na kraju zapadne osi Korza, dok sa druge strane, Sušak sa arhitektima Pičmanom i Albinijem gradi visoki neboder s hotelom u sklopu Hratskog Kulturnog Doma. Poticajna kompeticija gradova arhitekturom kroz vrijeme je rezultirala tipično riječkim načinom rješavanja urbanih insula, sa promišljenim planovima novih djelova grada koji se stapaju i nastavljaju na urbanu konfiguraciju grada i zatečenog konteksta. Nakon drugog svjetskog rata na prelazima između predratne arhitekture gradskih naselja Bulevard i Vojak dolazi do veoma specifične i kvalitetne urbane interpolacije visokih nebodera u postojeće urbano tkivo obiteljske i višeobiteljske stambene izgradnje. Nakon ovih promišljenih realizacija izvode se i nadograđuju drugi kvartovi, Vežica, Kantrida, Kozala, Mlaka, Turnić, Zamet, Škurinje i Podmurvice.

Tokom 1965. godine Igor Emili razrađuje ideju stambenog tornja za grad Rijeku. Kriteriji su bili osigurati što veći broj stambenih jedinica, sa bogato i slojevito projektiranim stanovima. Emili projektira nebodere na Podmurvicama, te na nagnutom terenu polaže sedam tornjeva sa 110 stanova po neboderu. Osigurati svakom stanu dobru i kvalitetnu orjentaciju bio je osnovni konceptualni generetor tlocrtne složenosti. Emili slaže, lomi i zaokreće stanove koji hvataju pogled i sunce. Na prelazima između stanova u vanjski prostor postavlja bogate i za dotadašnje nebodere neuobičajene elemente, velike balkone i terase. Upravo su ti elementi definirali konačni oblik kuće, i snažno oblikovali međuodnose služenih i služećih djelova stambenih jedinica i pripadajućih im međuprostora. U sredini nebodera položeno je razlomljeno stubište sa liftovima koji drže na okupu blokove, osi i smjerove pogleda-orjentacije stanova na etaži.

Emili oblikuje tornjeve snažnog plastičnog karaktera, upotrebljavajući ekonomične i građevinskoj operativi poznate elemente i tehnologije, trensponirajući beton i prefabrikate u snažne oblikovne elemente dugačkih rebara koji čas postaju vertikalni brisoleji, čas bivaju ograde balkona. Emilijevi balkoni i terase koji zavodljivo oblikuju zabate i vertikalne pilastre nebodera, imaju na sebi tipično za njega mali funkcionalni element rigalice vode koju zapravo preuzima sa svojih malih mediteranskih obiteljskih kuća, tako da ovi banalni, prizmatični betonski kanali počinju biti skupina točka, grafika, ritam i ornament sugog i grubog pročelja. Također, ove predivne stambene terase i balkoni stanu daju svojim stanarima osjećaj boravka u kući na vrhu stabla.

Kritičari arhitekture koji su 70-ih godina pisali o ovim Emilijevim tornjevima nadahnuto su analizirali ove danas zaštitne znakove riječkog identiteta. Antoneta Pasinović kaže da je ovim projektom Emili zapravo izveo djelo koje je usađeno u zemljopisni ambijent Rijeke, u konfiruracije i vizuale riječkog pejzaža. Boro Pavlović upravo poetskim riječnikom govori o vrijednostima koje donose podmurvički tornjevi, te o “transu” južne orjentacije, koji nije samo estetsko ili estetizirajuće zanošenje ljepotom kao takvom, nego čista nužnost.

Vozeći prije sada već nešto više od godinu i pol teglenicu sa paviljonom Venezianskog bienala po Kvarnerskom zaljevu od Kraljevice do Rijeke, postavljao sam je u razne pozicije i odnose. Gledao sam i fotografirao teglenicu sa paviljonom samu poput fatamorgane na sredini pučine, postavljao je u pozadinu kopna, prirode brda i zelenila, industrije Kostrene i petrokemije i tankova sa naftom otoka Krka, ali jedna od najdražih vizura svakako je ona gdje se u pozadini vidi uspavana riječka luka i predivni stambeni neboderi Rijeke.

(tekst objavljen 01.04.2012. na www.idisturato.com)

Back To Top