In memoriam_Boris Magaš

Rođen je 1930. u Karlovcu. Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Asistent je na Katedri za arhitektonsko projektiranje od 1956. do 1961., a na Katedri za teoriju arhitekture od 1961. do 1966. Voditelj je projektne grupe Arhitektonskog ureda ” Interinženjering ” u Zagrebu od 1967. do 1969., te glavni projektant Građevnog projektnog zavoda u Rijeci od 1969. do 1978. Za izvanrednog profesora na kolegiju ” Elementi visokogradnje ” na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci izabran je 1974. Doktorat tehničkih znanosti iz područja arhitekture i urbanizma obranio je 1977. Na Fakultetu graditeljskih znanosti u Rijeci izabran je 1978. za izvanrednog, a 1980. za redovitog profesora kolegija ” Elementi visokogradnje ” i ” Zgradarstvo ”. Za redovitog profesora kolegija ” Teorija arhitekture ” i ” Arhitektonsko projektiranje VIII i IX ” na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu izabran je 1983. Za izvanrednog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1988., a za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 1991. Savjetnik za arhitekturu i urbanizam Predsjednika Republike Hrvatske bio je 1991. Za profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu izabran je 2001. Za člana predsjedništva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 2004., za tajnika Razreda za likovne umjetnosti HAZU 2011., za člana Savjeta prostornog uređenja Republike Hrvatske 2008.

Muzej oslobođenja Sarajevo

Muzej oslobođenja (sa Šmidihenom i Horvatom), Sarajevo

Haludovo Malinska

 Haludovo, Malinska, Krk

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: nagrada za životno djelo ” Vladimir Nazor ” (1991.), ” Viktor Kovačić ” za životno djelo (1993.), ” Nikola Tesla”  (1979.), ” Viktor Kovačić ” (1963.), godišnja nagrada ” Vladimir Nazor ” (1979.), savezna nagrada ” Borba ” (1967. i 1979.), republička nagrada ” Borba ” (1973.), Velika nagrada Zagrebačkog salona (1980.), nagrada Sveučilišta u Zagrebu ” Fran Bošnjaković ” (1997.), red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1997.), Zlatni grb grada Splita (1979.), medalja grada Šibenika (1969.), diploma i plaketa Savezne privredne komore (1972.), spomen medalja Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1969.) i dr.

Autor je brojnih arhitektonskih projekata. Od realizacija važno je istaknuti antologijska djela hrvatske i svjetske arhitekture poput remek djela – Gradskog stadiona ”Poljud” u Splitu (1976. – 1979.), koji je bio uzor mnogim svjetskim stadionima koji su ga oblikovno slijedili, zatim hotelski sklop ”Haludovo” (1969.-70.) na Krku u Malinskoj, najvažnije djelo hrvatske hotelske arhitekture sedamdesetih godina, nastalo u desteljeću u kojem je izgrađena većina hotelskih kapaciteta i za vrijeme okretanja Hrvatske turizmu.  Haludovo je poznato i izvan granica bivše zemlje, a u njemu su odsjedali slavni iz cijeloga svijeta te  je postalo simbol turističkog booma sedamdesetih.

Nadalje nužno je spomenuti Crkvu sv. Nikole u Rijeci (1983. – 1988.), hotelski sklop ” Solaris ” (1967. – 1968., prva faza), dječju ustanovu ”Mihaljevac” u Zagrebu (1973.), Muzej oslobođenja u Sarajevu (sa Šmidihenom i Horvatom, 1959. – 1963.), Crkvu Blaženog Augustina Kažotića u Zagrebu (1995. – 2004.), Pravni fakultet u Rijeci (s Olgom Magaš) te Ambulantu ” Dina ” na Krku (s M. Uravić, 1980.) i dr.

 Poljud Split

Stadion Poljud, Split

Njegovi arhitektonski radovi publicirani su u inozemnim knjigama i časopisima poput: Architecture in the 20th Century (Udo Kulterman); Zeitgenossische Architectur in Osteuropa (Udo Kulterman); Hotels, Motels and Condominiums (Fred Lawson), L’architecture d’aujourdhui, Detail, Bauwelt, Domus, Deutsche Bauzeitschrift, The architects Journal, Progressive Architecture, Polytechnisch tijdschrift i dr. Njegovi radovi i projekti izlagani su na izložbama u Frankfurtu (1986.), New Yorku (1985.), Brightonu (1987.) i drugdje.

Crkva Sv Nikole Rijeka

Crkva Sv. Nikole, Rijeka

Prošle godine, polazeći od predavanja koja je održavao od 1983. do 2000. godine na kolegiju ” Teorija arhitekture ” Arhitektonskog fakulteta, izdao je knjigu „Arhitektura – pristup arhitektonskom djelu“ u kojem nastoji obraditi elemente pristupa arhitektonskom djelu.

BIOGRAFIJA

dr.sc. Boris Magaš, dipl.ing. arhitekture professor emeritus Katedre za teoriju i povijest arhitekture
Nositelj kolegija: Teorija arhitekture (od 1983.), Zgrade za kulturu (1984-87.), Zgrade za turizam i slobodno vrijeme (1984.-94.), Projektiranje VIII (1983.-90.), Projektiranje IX / Završni / Integralni rad (1983.-90.), Diplomski rad (1985.-95.)

Predsjednik diplomskog povjerenstva (1986.-89.) Predstojnik Katedre za povijest i teoriju arhitekture (1986.-92.)

Rođen je 1930. u Karlovcu. Diplomirao na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu 1955., gdje je od 1956. radio kao asistent prof. Turine na kolegijima Arhitektonsko projektiranje III, IV, a 1961.-67. kao asistent na kolegiju Teorija arhitekture prof. Mohorovičića. Pohađao Seminar in American Studies u Salzburgu 1964. U projektnom birou “Inženjering” u Zagrebu od 1967. djeluje kao voditelj projektne grupe, a od 1969. kao vodeći projektant u “Građevno-projektnom zavodu” u Rijeci. Na Fakultetu građevinskih znanosti Sveučilišta u Rijeci zaposlen 1974.-83. u statusu izvanrednog, odnosno redovitog profesora na kolegijima Elementi visokogradnje (1974.-80.) i Zgradarstvo (1974.-83.). Doktorirao 1977. na Arhitektonskom 1977. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu s disertacijom “Analiza dominacije intelektualnog i senzibilnog faktora u procesu arhitektonskog stvaralaštva”. Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu zaposlen je kao redoviti profesor 1983.-1993., a od 1994. kao honorarni profesor. Predavač je i mentor u sklopu poslijediplomskog studija Arhitektonskog fakulteta “Arhitektura u turizmu i slobodnom vremenu” 1983.-92. Znanstveni je savjetnik od 1981. Glavni je istraživač na znanstvenom projektu “Razvoj teorije arhitekture na hrvatskom etničkom području” 1991.-94. i suradnik na znanstvenom projektu “Analiza arhitektonsko-prostornih modela u turizmu na tlu Hrvatske”. Od 1988. izvanredni je član, a od 1991. redoviti član HAZU. Djelovao je u Umjetničkom savjetu Saveza arhitekata Jugoslavije i Udruženju hrvatskih arhitekata, Upravnom odboru Društva arhitekata Zagreba, komisiji za međunarodne veze UHA-e, Sudu časti UHA-e, redakciji časopisa “Arhitektura”, komisiji Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, komisiji Zavoda za socijalno osiguranje, te bio savjetnik predsjednika Republike Hrvatske za arhitekturu i urbanizam (1992.). U svome teorijskom i projektantskom radu nastoji razvijanjem vlastitih stavova unutar suvremenih kretanja arhitektonske misli uspostaviti korelacije između putova vlastitosti i općih internacionalnih vrijednosti postojećeg arhitektonskog trenutka. Izabran u počasno zvanje professor emeritus.

Znanstveno-stručni rad
Izvedbe (odabir)
1963. Muzej oslobođenja, Sarajevo (s: E. Šmidihen, R. Horvat)
1968. Hotelski sklop “Solaris”, Šibenik (1. faza)
1970. Hotelski sklop “Haludovo”, Malinska
1975. Kombinirana dječja ustanova – “Mihaljevac”, Zagreb
1975. Kombinirana dječja ustanova “Trnsko”, Zagreb
1975. Dječji vrtić “Knežija”, Zagreb 1979. Gradski stadion, Poljud, Split
1980. Pravni fakultet, Rijeka (s: O. Magaš)
1981. Crkva sv. Nikole, Rijeka

Prvonagrađeni natječajni radovi
1955. Stambena zgrada, Šibenik (s: E. Šmidihen, R. Horvat)
1958. Muzej oslobođenja, Sarajevo (s: E. Šmidihen, R. Horvat)
1962. Dječji vrtić (tipski), Zagreb
1963. Dom narodnog zdravlja, Labin (s: M. Vodička)
1966. Hotelski sklop “Solaris”, Šibenik
1968. Kombinirana dječja ustanova (tipska), Zagreb
1971. Hotelski sklop “Pical”, Poreč
1974. Hotel, Ulcinj
1976. Stadion Mediteranskih igara Split (Gradski stadion, Poljud)
1978. Fakultet graditeljskih znanosti, Rijeka
1979. Fakultet graditeljskih znanosti, Rijeka (s: O. Magaš)
1980. Pravni fakultet, Rijeka (s: O. Magaš)
1986. Upravna zgrada “Hidroelektre”, Zagreb
1998. Stadion “Jarun”, Zagreb

Projekti (odabir)
1963. Rekonstrukcija i adaptacija palače Hektorović, Hvar
1964. Kazalište, Zenica (sa V. Turina)
1997. Centralno groblje sv. Lucije, Kostrena
1998. Crkva sa samostanom Bl. Augustina Kazotica, Zagreb
2000. Most u Padovi, Italija

Objavljeni radovi (odabir)
1965. Prilog rješavanju problematike arhitektonskih zahvata unutar historijskih cjelina, “Bulletin JAZU”, br. 3., str. 44.
1981. Elementi prostorne funkcije velikih sportskih objekata, Zbornik FGZ-a, 6., Rijeka
1981. Nacrt jedne teorije arhitekture, RTV Zagreb, III. program
1985. Tragovi kretanja, “Arhitektura”, 37-38. (189-195.): 62, Zagreb
1986. Saznanja i mogućnosti teorijske misli, “Arhitektura”, 39.(196.-199): 27., Zagreb
1993. Kultura tla i arhitektura, “Kulturna dimenzija znanstvenog i tehnološkog razvoja”, Znanstveni skup HAZU, UNESCO, Sveučilište u Zagrebu i European Academy of Sciences, Arts and Literature, 1.-3.10.1993.
1994. Putevi vlastitosti u arhitektonskoj teorijskoj misli na prijelomu stoljeća, “Bulletin HAZU”, 42.(1.): 25.
1994. Teorijska misao Viktora Kovačića, Znanstveni skup “Viktor Kovačić 1874.-1924.”, 20.-23.10.1994.

Priznanja i nagrade
1963. Godišnja nagrada “Viktor Kovačić” (sa: E. Šmidihen, R. Horvat)
1968. Savezna nagrada “Borbe”
1968. Medalja Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
1969. Medalja grada Šibenika
1972. Plaketa Savezne privredne komore Jugoslavije
1975. Republička nagrada “Borbe”
1979. Savezna nagrada “Borbe”
1979. Godišnja nagrada “Vladimir Nazor
1979. Nagrada za znanstveni rad “Nikola Tesla”
1979. Zlatni grb grada Splita
1980. Velika nagrada 15. zagrebačkog salona
1991. Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo
1993. Nagrada “Viktor Kovačić” za životno djelo
1997. Nagrada Zagrebačkog sveučilišta “Fran Bošnjaković” za rad sveučilišnog profesora
1997. Državno odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića

SJEĆANJE BORISA MAGAŠA O RAZDOBLJU SVOJE MLADOSTI ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA (iz monografije Borisa Magaša u pripremi Udruženja hrvatskih arhitekata)

Cijelo razdoblje je neizbježno ostavilo brojne tragove koje nitko ne može izbrisati. No ostaje nešto što danas moram reći, što je vezano uz pojam istine, uz pojam shvaćanja vremena i suvremenog hrvatskog političkog trenutka. Naša je kuća bila na uglu Domobranske i Ilice. Jedna je fasada gledala u vojarnu Zastavničke škole, a druga na susjedne kuće u Ilici. Bio sam blizak s mnogim pitomcima Časničke škole i nosio sam ih u sebi kao časne i poštene ljude. Pratio sam njihov rad i odgoj i upio u sebe pojmove Čast i Dužnost koji nikada više nisu nestali iz moje svijesti. Bili su to časni ljudi koji su tražili način da u danim okolnostima služe svojoj domovini. Od nacizma i fašizma nije u njima bilo ni traga. Na drugoj strani Ilice stanovala je jedna draga i lijepa djevojka i između nas se razvio onaj čisti i trajni mladenački odnos za cijelo vrijeme rata, odnos čije su ljudske vrijednosti nemjerljive i koji trajno ostaje u čovjeku. A njen je otac, Židov; bio u Buchenwaldu, njezini su djed i teta nestali u Jasenovcu. Ni jednog trenutka to nije dovelo u pitanje naš odnos, ni jednog trenutka nismo postavljali pitanje o tim činjenicama, ali su sva ta zbivanja u meni stvorila trajnu dilemu o istini života: što dovodi do toga da se čisti i pošteni ljudi nađu na suprotnoj strani nišana. Ta dilema i danas trajno boravi u meni i kada slušam naše pseudo povjesničare kako govore o Hrvatskoj tog vremena generalizirajući i osuđujući vlastitu zemlju identificirajući pri tome preko četiri miliona Hrvata s malobrojnom klikom vlastodržaca. Moram se zgroziti, jer ono što sam vidio i doživio u tijeku rata nisu političke parole koje oni još i danas prodaju, već istina o jednom narodu i domoljublju, prava ljudska istina, a sve ovo što danas slušam prljavi je karijerizam i nedostatak elementarnog poštenja. Noseći u sebi te poštene i drage ljude moram si postaviti pitanje koji ih je zamah vjetrometine života doveo u situaciju suprotnih nišana, koja je to ruka koja upravlja svijetom omogućila da se dogodi ono što se događalo. Znam da su postojali i oni drugi ljudi – Kočevski rog, Jadovno i Huda Jama to jasno pokazuju. No ja govorim o poštenim i pravim ljudima koji su bili žrtve određenog vremena, o mladim ljudima koji su najčasnijim putem željeli ostvariti svoj život i o lijepoj dragoj djevojci čiji je životni put tragično promijenjen. Odgovore nastojim verificirati još i danas, i zato ne mogu prihvatiti neistinu kao činjenicu povijesti. A čast i dužnost ostale su u meni kao trajne vrijednosti čovjekova postojanja.

Posljednji ispraćaj akademika Borisa Magaša bit će u ponedjeljak 28. listopada 2013. na zagrebačkom groblju Mirogoj u 11.40 sati.



1 komentar

  1. Možda je ovaj pasos iz “Sječanja” dovoljan da da sliku o čovjeku koga ispračamo a kome se možemo diviti osim o djelima i o ČASTI I DUŽNOSTIMA.

Ostavi komentar